"DA NIJE GOSPODIN ZA NAS BIO... ŽIVE BI NAS PROGUTALI"

Tako bi se nekako, biblijskim riječima, mogao opisati život mnogih starijih Vukovaraca. Ovo poglavito vrijedi za one  koji su" trbuhom za kruhom" pridošli iz Hercegovine ili  drugih dijelova bivše države. Ako ste, uz to što ste bili po vjeroispovijesti  katolik, uz to što ste po nacionalnosti  bili Hrvat  ili  pripadnik njemačke etičke skupine tzv.  "Podunavskih švaba ", eto dovoljno razloga za   "Muke po Vukovarcima 91.!"

Životnu priču sličnog sadržaja ispripovjedila nam  je gospođa Blaženka  Hermann. Rođena je u kršnoj Hercegovini i u Vukovar je došla  nakon Drugog svjetskog rata zajedno sa svojim  roditeljima. Bježeći od jednoga   zla kojeg su doživjeli u vihoru Drugog svjetskog rata,  u Vukovaru ih je 1991.  dočekalo još i veće od pripadnika iste  skupine ljudi, ako se za njih  može reći da su bili ljudi.  Radila je punih 30 godina  u tvornici "Vuteks" koja je zapošljavala jako puno Vukovarki. 1964. godine ovdje je upoznala svoga muža Wernera.

Nakon samo mjesec dana hodanja zavoljeli su se i uzeli. U skladnom braku rođene su tri kćerke. Da nije bilo srpske agresije na Hrvatsku 1991. godine vjerojatno bi doživjeli i pedesetu godišnjicu braka. Od posljedica batinanja  i drugih tortura u srpskim koncentracijskim logorima, osobito u   Stajićevu, Werner je  umro  2013. godine.

U Domovinskom ratu nije nosio oružje. Supruga Blaženka i njezin Werner kuhali su za hrvatske branitelje. Okupaciju grada doživjeli su u skladištu  tvornice Borovo koje je služilo kao sklonište, a ujedno i kao ratna bolnica. Nju i supruga, prisjeća se gospođa Blaženka, razdvojili su upravo tu  u skladištu  Borovo commerce. Muškarcima su već tu   prijetili da će ih  sve poubijati. A koliko tek kad je  moj suprug rekao da je Švabo i da se zove Werner . Odmah je uslijedila  poznata psovka i dodatak :" Sa Švabama  još nismo raščistili  ni za  45.-u  , a ti okrenuo pušku opet protiv nas!" Uslijedili su udarci kundacima i nogama.

Mom je suprugu pala kapa s glave i kad se spustio da je podigne uslijedila je ponovno psovka, pa batinanje, uz dodatak " nemoj je dizati neće ti više ni trebati!" Šešeljevci su bili nemilosrdni! Vjerojatno da bi ih tu sve i  poubijali da nisu tu u blizini bili i pripadnici redovite vojske. Vojska ih je branila od razularene rulje te ih  sprovela u logor  Stajićevo, prisjeća se gospođa Blaženka i nastavlja. Dok je bio u srpskim koncentracijskim logorima ja sam žarko molila. Pet puta sam sanjala svoga muža i doživjela mnoga čudesna viđenja. Najviše sam se molila svetom Anti i Majci Božjoj i uvjerena sam da su  mi  njihova pomoć i zagovor jako puno  pomogli da se moj suprug živ vratio iz uzništva.

 U molitvi i pišući pjesme nalazila sam utjehu. U svojoj pjesmi: "Patnje Vukovarskog naroda" Blaženka veli:   "Muku našu mi smo prebrodili i državu svoju smo dobili! I na kraju pozdrav prevelika braniteljim  jačim od čelika!" Svakodnevna zaufana molitva se isplatila. Najviše duhovne  snage dobivala sam moleći Križni put i razmatrajući muku Isusovu. Uvjerena sam da je Gospodin uslišao sve moje molitve. Prva skupina uznika  srpskih koncentracijskih  logora vratila se na uočnjicu Velike Gospe, 14. kolovoza  u Nemetinu, kod Osijeka.

U toj prvoj skupini nije bio moj muž. Bio je moj zet Damir Sarađen. Tek sam tada pojačala svoje molitve koje su urodile plodom  puštanjem na slobodu i mog supruga , u drugoj skupini. Bilo je to dva dana prije Božića. Obitelj se spojila ponovno u Zagrebu.  Dok je muž bio u logoru ja sam bila u progonstvu najprije na moru  u Baškom Polju, potom u Blacama kraj Vinkovaca i na kraju u Slatini. Tu smo se i zaposlili i stekli ono najosnovnije, prisjeća se gospođa Blaženka. 1998. vratili smo se u svoju kuću u Vukovar, gdje, nakon muževe smrti, živi sama.

AUTOR: fra. Vjenceslav Janjić